Kad se Srpkinja i Bosanka sretnu u Beču: Ja sam ti živela odmah uz Bosnu, samo nas je Drina delila, a onda je postala tužna…

Piše: Nataša Gaon-Grujić

 

Provela sam sedam dana u Beču. Provela sam sedam dana sa mojom mlađom kćerkom Selmom koja u Beču živi već dvije godine. Sedam dana sam živjela u studentskom domu.

 

Jutra su mi počinjala na isti način, kćerki i meni sam pravila kafu, a onda smo obje izlazile na veliki balkon na kojem je dozvoljeno pušenje. Uz prvu jutarnju kafu i cigaretu nas dvije smo bi pravile plan za taj dan.

 

Jedno jutro na balkonu nam se pridružila žena u uniformi studentskog doma. Čim nas je vidjela razvukla je osmijeh i umjesto pozdrava je rekla: “Vi ste naši, odakle ste?”

 

“Iz Sarajeva”, odgovorila sam.

 

“Mogli li sa vama popiti kafu?”, pitala je.

 

“Naravno, samo izvolite”, rekla je Selma.

 

“Sarajevo je mnogo lep grad”, nastavila je. Bio je dovoljan srk kafe i zapaljena cigareta i cijeli život se pretočio u riječi.

 

“Ja sam ti živela odmah uz Bosnu, samo nas je Drina delila. Moj otac je bio električar, često je radio u Bosni, ulazio ljudima u kuće popravljao struju. Postali su prijatelji. E, dete moje, lepo smo živeli. Slavili smo sve zajedno, mi Bajrame, oni naše slave. Moj otac je išao u džamiju iz poštovanja. Posle nam je kuća bila puna ljudi iz Bratunca, moj otac ih je spasio od smrti, a Drina je postala tužna, da tužnija ne može biti.”

 

“Ja sam studirala sa jednom djevojkom iz Bratunca, ne znam da li je preživjela”, dodala sam.

 

“Mi smo sada svi u Beču, i muž, i ja, i kćeri, imam i unuka, svi smo sada tu”, nastavila je žena.

 

“A ti lepotice, u kojoj sobi živiš?”

 

“U 141”, odgovorila je Selma.

 

“E tu sobu čistim u sredu, u utorak sam uzela jedan dan godišnjeg odmora, vadim vizu, nisam išla u Srbiju već tri godine, ne mogu dete tamo da idem, ne mogu, gadi mi se politika, baš mi se sve gadi. Ima ovde i jedna devojka iz Tuzle, ima šiškice, fino dete. Sva su nam deca ovde fina. Neka ih, neka grade svoje živote. Ja sada moram da idem, baš imam puno posla, ako ti nešto dete zatreba reci mi, a ti se mama ne brini ovde je sigurno”, nasmijala se i otišala.

 

Selma je otišla na posao, a ja sam ostala u maloj studentskoj sobi. Ostala sam potresena jednom životnom pričom lijepom i tužnom, ostala sam negdje između Beča i Sarajeva, između svoje dvoje djece. Razmišljala sam o ženi kojoj je politika, svo njeno zlo, oduzela dom.

 

Nisam stigla ni pitati ženu kako se zove? Nisam joj stigla reći da se i meni sve gadi, nisam joj stigla reći da i ja imam osjećaj da su i meni oduzeli moj dom, moje Sarajevo, moju zemlju.

 

Nisam joj stigla reći da je zemlja dobra, a država zla i da nam djeca odlaze, da cijele porodice odlaze. Nisam joj stigla reći da me Selma pitala da li sam se navikla da ona sada živi u Beču i da sam joj rekla da jesam, a da sam je slagala.

 

Nisam joj rekla kako se Selma, sada već mala žena od dvadeset i četiri godine uvuče kao dijete u moj zagrljaj i da tako zbijene jedna uz drugu spavamo. I da joj falim, znam da joj falim.

 

I da je nerviram sa pitanjima, pa koluta očima, a ja se pravim da ne vidim. Željela sam je potražiti da joj sve kažem, da i ja izbacim svoj život u par rečenica, ali nisam.

 

Dugo sam se tuširala da saperem sa tijela neku čudnu nelagodu.

 

Ko je njima ukrao dom?

Mada su u Sarajevu padale kiše, u Beču je bilo toplo i sunčano. Selma mi je dala svoj rezervni telefon sa bečkim brojem da je nazovem ako se izgubim, valjda je to prvi znak da mi je dijete odraslo čim se brine za mene.

 

Otišla sam u kafić kojeg sam prisvojila kao moje mjesto za ispijanje kafe. Konobar me prepoznao i pitao da li i danas pijem esspreso sa mlijekom?

 

Polako sam ispijala kafu i posmatrala prolaznike. Osjećala sam kako moje tijelo napušta napetost, ugodnost bečkog života se polako uvlačilo u moje biće.

 

Sedam dana nisam čitala vijesti, sedam dana nije me izgrizalo ono što me jede kada sam u Sarajevu. Za susjednim stolom sjedili su naši ljudi, oko vrata su imali akreditacije, došli su na pauzu, a ja sam pomislila – ko je njima ukrao dom?

 

Selma je za vikend došla sa mnom u Sarajevo, poželjela je sestru, poželjela je svoje prijatelje. Na vratima me dočekala moja starija kćerka Nadja, ona je moj sarajevski dom. Zagrlile smo se čvrsto. “Haj’ reci mi mama jesi li me poželjela?”, odmah je pitala.

 

“Jesam blento moja”, rekla sam joj, nju nisam slagala.

 

Samo u ovoj godini 30.000 ljudi je napustilo Bosnu i Hercegovinu. Da li to znači da 30.000 majki živi sa istim osjećajem kao ja? Žive, znam da žive, u kombiju koji nas je vozio od Tuzlanskog aerodoma do Sarajeva uglavnom su bili mladi ljudi. Vozač nas je vozio do kućnih adresa, sve i jedno dijete, a za mene su djeca, su majke dočekale na ulici.

 

Do utorka nas četvoro ćemo biti porodica u jednom domu. U utorak se Selma vraća u Beč i već znam u ponedjeljak naveče ću joj se uvući u krevet i spavaćemo u zagrljaju.

 

Ja ću je udisati da mi što duže njen miris ostane u nosnicama. Znam da niko nema pravo nikome oduzeti dom, a oduzeli su nam. A Drina? Eh. Drina je i dalje tužna da tužnija ne može biti.

 

(AJB, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)

Kad se Srpkinja i Bosanka sretnu u Beču: Ja sam ti živela odmah uz Bosnu, samo nas je Drina delila, a onda je postala tužna…

About The Author
-