ISPOVIJEST POSVOJITELJA ‘Ta djeca su jednostavno drugačija, iskreno žalim što je nisam vratila u dom’

Prije nekoliko tjedana, suprug Robert i ja posjetili smo našu posvojenu kći, Louise, danas staru 36 godina. Izgledala je dobro, sigurno i zadovoljno. Nadali smo se da će nam mahnuti kad smo odlazili, ali ona je samo zatvorila vrata i otišla – počinje svoju priču Meg Henderson, koja je posvojila troje djece. Njeno srednje dijete, Louise boluje od autizma.

 

 

Osvrnula se na priču koja je prepravila britanske medije o majci koja je vratila dijete nakon što je saznala da ima poteškoće u razvoju. “Da je nama netko rekao točno što nas čeka, i mi bismo odbili posvajanje. Upravo zato nam socijalna služba ni nije otkrila sve. Danas žarko želim da jesmo” nastavlja Meg.

 

Kaže, iako smo muž i ja uz nju otkako zna za sebe, iako dobiva svu stručnu pomoć, ona uopće nema nikakvu povezanost s nama. Nije sposobna za to. “Tjedan dana nakon što preminemo, ona nas se uopće neće sjećati”, kaže Meg i dodaje kako im to iznova slama srce.

 

“Nedavno joj je zapela za oko fotografija na našem zidu. ‘Ovaj čovjek mi izgleda poznato’ rekla a mi smo se blesavo ponadali i pitali tko je to. Ona je samo slegnula ramena. Njen djed joj znači koliko i osoba koju je jučer vidjela na televiziji” opisuje Meg.

 

Njeno troje djece je posvojeno. Nakon pola života što se brinemo o njima, uistinu mogu reći – oni su različiti. Ne manje voljeni, ali različiti od biološke djece. Oni i njihove nove obitelji uvijek žive ispod sjene njihovih prošlih života. Neke od tih sjena su trajne i često nose duboke mračne tajne.

 

Prvo smo posvojili Euana. On je došao s “dobrim” sjenama. Prekrasno dijete i s njime smo uživali dvije godine. Onda smo posvojili sestre Luise i Marion. One su došle iz obitelji u kojoj je zlostavljanje bila rutina. Sve što su nam rekli u socijalnoj službi da je Luise malo uznemirena nakon godine dana u domu. Ali da se to sve da izliječiti tabletom. Pa ne bi nam valjda lagali?! Otpočetka smo isticali kako se ne možemo brinuti za dijete s invaliditetom. Ne da se ne želimo brinuti nego jednostavno ne možemo. Znali smo svoja ograničenja.

 

Ubrzo, život je postao pakao. Luise je bila hiperaktivna. Ne nemirna, nego hiperaktivna. Malo je spavala što je značilo da su svi malo spavali. Nije pričala nego urlala. Dan i noć. Nije znala sama na WC, kraste e čačkala sve dok nisu prokrvarile i napadala je sve što se kreće. Udarala je glavom o zidove. Njoj je trebala rutina, ali sva rutina nestala je onoga dana kada je ona došla u našu obitelj. Znala sam da će biti iscrpljujuće, ali ovo je bilo više od toga. Sve nas je pogodilo, ali najviše me peče savjest zbog sina. Mi smo imali izbor, Marion je bila Luisina biološka sestra, ali njenim posvajanjem Euanovo djetinjstvo je završilo.

 

Uporno smo ispitivali socijalnu službu da li je možda autistična, i je li doživjela kakvu ozljedu mozga. Tek nakon pet godina konačno smo došli do dokumentacije u kojoj je pisalo kako ju tijekom tri dana zvjerski mlatio mamim dečko jer ga nije htjela zvati “tata”. Bili smo užasnuti, bijesni i ražalostili se nad svime što je prošla. No barem smo imali objašnjenje za njene probleme. A i nakon toga nije dolazilo u obzir da ju napustimo. Pa kako bismo mogli?

 

Polako, tijekom godina smo napredovali. I dalje nas nije gledala u oči, ali se smirila. No sve je ponovno postalo pakao kada je počeo pubertet. Tada smo otkrili još jednu tajnu koju su nam “zaboravili” spomenuti u socijalnoj službi – njena obitelj bila je prepuna psihičkih bolesnika. I njoj dijagnosticirana psihoza. Odjednom smo se upitali da li je sva naša muka bila uzaludna. I došli do jezivog zaključka da jest, gubitak vremena volje i truda koje smo mogli uložiti u naše drugo dvoje djece, koja su faktički odrastala zapostavljana.

 

Konačno smo je smjetilu u dom kada je imala 16. Svaki put kada smo odlazili od nje, bila sam u suzama i molila muža da se vrati da odemo zajedno kući. Ali znala sam da nema smisla.
Ona je danas glazbenica, i nema nikakav odnos sa sestrom. Niti može, Luise zaboravlja ljude gotovo trenutno.

 

Ne možemo vratiti Euanu i Marion sve one godine. I danas u životu žalim samo zbog dvije svari.
Prva je da nisam bila s mamom kada je preminula. Ali znala je da ju volim, tako da mi je to tek drugo najveće žaljenje. Usvajanje Louise i to što sam ju zadržala – najveće. I to je istina.

 

Magazin.hr/Kokodix.com

ISPOVIJEST POSVOJITELJA ‘Ta djeca su jednostavno drugačija, iskreno žalim što je nisam vratila u dom’

| Slider, Život i Stil |
About The Author
-